Ivan Meštrović

"Meštar"
 

Rođen dana 15. kolovoza 1883. godine u Vrpolju, Slavonija. Roditelji se vraćaju u rodne Otavice kraj Drniša u Dalmatinskoj zagori, gdje Ivan provodi svoje djetinjstvo. Svoju mladost Meštrović proživljava okružen narodnim pričama, epovima i pjesmama ovog kraja kao i pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti: obitelji okupljene oko ognjišta, ljubavi prema domovini i vjeri u Boga.

Najveći utjecaj na njega imala je majka, skromna i pobožna žena. Dok je kao mladić čuvao ovce počeo je rezbariti male predmete od drva i muljike - kamena koji se vadio s obližnje planine Svilaje. Nikola Adžija, načelnik drniške općine, među prvima je uočio Meštrovićev talent.
 

Ivan Meštrović, 1883. - 1962.

Uz potporu jednog bečkog inžinjera, koji je došao u Drniš, sa šesnaest godina odlazi u Split, u klesarsku radionicu Harolda Bilinića. Tu se prvi put susreo s djelima antike: grčkim i rimskim kipovima i arhitekturom. Ivan Meštrović 1901. godine odlazi na Umjetničku Akademiju u Beč gdje upoznaje najveće umjetnike tog doba, poput velikog Rodina koji mu je bio umjetnički uzor.

Najsnažniji dojam na mladog Meštrovića u njegovim bečkim počecima ostavio je kipar Edmund Hellmer, čijom je zaslugom i primljen na Akademiju.

Prvu izložbu je priredio 1903. godine u Beču sa grupom Secesija gdje se i pročulo za njega. U to vrijeme se ženi za Ružu Klein, koja ga je upoznala sa dosta utjecajnih ljudi tog vremena, te se seli u Pariz gdje živi i stvara slijedećih nekoliko godina te svojim skulpturama stječe međunarodni ugled.

Godine 1905. sudjeluje na jubilarnoj izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu; prva kipareva javna skulptura, poprsje Luke Botića, postavljena je dana 5. studenog na Botićevoj poljani u Splitu.

Godine 1908. sudjeluje na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi u novosagrađenoj zgradi Hrvatskog doma u Splitu. 

Godine 1908. Meštrović izrađuje bistu velikanu hrvatskog slikarstva i prijatelju Vlahi Bukovcu u Pragu. Iste godine Vlaho Bukovac portretira Ivana Meštrovića u Pragu.

Godine 1909. osniva zajedno s Emanuelom Božidarom Vidovićem i drugim splitskim umjetnicima, društvo hrvatskih umjetnika "Medulić" u Splitu.

Od hrvatskih umjetnika koji se pojavljuju na izložbama u Beču i Muenchenu tijekom prvog desetljeća 20.st. u katalozima izložaba i umjetničkim časopisima spominju se: Vlaho Bukovac, Tomislav Krizman, Toma Rosandić, Mirko Rački, Ljubo Babić, Oskar Alexander i Robert Frangeš Mihanović koji zajedno s Ivanom Meštrovićem sudjeluju na srednjoeuropskoj umjetničkoj secesijskoj sceni čiji su sastavni dio bili na prijelazu 19. stoljeća u 20. stoljeće.

Godine 1912. ispred Hrvatskog Narodnog Kazališta u Zagrebu postavljen je Zdenac života, remek djelo koje je naš velikan izradio 1905. godine. Simbolika Zdenca života i njegov formalni sklad čine ga jednim od najznačajnijih kiparskih ostvarenja u razdoblju bečke secesije. 

Godine 1914. samostalno izlaže na 11. Biennalu u Veneciji. Priprema samostalnu izložbu u Splitu, koja je zabranjena zbog suprostavljanja  Austro - Ugarskim vlastima. Morao se vratiti u Rim gdje susreće Rodina, te ga portretira u dva navrata.

U toku Prvog svijetskog rata putuje po izložbama u Parizu, Beču, Cannesu, Londonu te po Švicarskoj te se dodatno profilira kao umjetnik. Meštrović postaje poznat u Velikoj Britaniji, ne samo zbog svojih djela, već i zbog djelovanja u Komitetu za oslobođenje.

Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu u Albert & Victoria muzeju u Londonu što nije pošlo za rukom niti jednom živućem umjetniku do tada. Izložbu je na sam umjetnikov imendan, dana 24. lipnja, otvorio lord Robert Cecil, državni tajnik ministarstva vanjskih poslova Britanije.

Sljedećih godina izlaže u Glasgowu i Edinburghu. Godine 1919. u Petit Palaisu u Parizu izlaže četrdeset skulptura. Najpoznatiji radovi iz ovog razdoblja su "Raspeće" i "Madona".

Meštrović također u to doba aktivno sudjeluje na osnivanju jugoslavenskog odbora zanoseći se panslavenskom idejom o ujedilnjenju svih južnih slavena u jednu državu da bi se oslobodila Hrvatska i Dalmacija od pogubnog utjecaja  Austro - Ugarske, ali se tokom vremena potpuno razočarao u tu ideju.
 

Crkva Svetog Križa na lokalitetu Meštrovićeve Crikvine - Kaštilac

Jedinstveni sakralno - umjetnički kompleks stvoren i sačuvan marom Ivana Meštrovića koji je značajnim zahvatima rekonstrukcije dao novi život drevnom zapuštenom Kaštilcu. Brižno obnovljeni kompleks je dojmljiv susret više stoljetnih slojeva s Meštrovićevim gradnjama i njegovoj veličanstvenoj umjetnosti koji se lijepo zaokružuje s prirodnim ljepotama južnih padina Marjana i hridi nad morem.

Ovaj prikaz Kristovog života na drvenim reljefima i samim raspelom, antologijsko je djelo 20. stoljeća sakralne umjetnosti u Europi, uopće u Hrvatskoj bez premca,a u Europi je jedno od najznačajnijih djela. Meštrović je napravio raspelo Kristovo 1916. godine u Ženevi, a posljednji reljefi su napravljeni 1952. godine. Pune 34 godine Meštrović je radio na ovom opusu.

Ovu crkvicu je poklonio hrvatskom narodu i izričito traži kako se ima odnositi prema ovoj crkvi, da u „ime sloge, sreće i mira hrvatskog naroda ovdje ima služiti misa na dan Preobraženja Gospodina i to na narodnom jeziku“, iz pisma biskupu don Frani Franiću dana 25. ožujka 1955. godine.

Poslije Prvog svjetskog rata Meštrović se po drugi put ženi, ovaj put za Olgu Kesternčak s kojom dobiva četvero djece - Tvrtka, Matu, Martu i Maricu, te se seli u Zagreb, a preko ljeta boravi u Splitu gdje polako dovršava svoj ljetnikovac na Mejama koji zamišlja kao prostor za rad, izložbenu galeriju te mjesto za život.
 

Reprezentativna palača u neoklasičnom stilu.

Dovršena 1939. godine, po projektu inžinjera Fabijana Kaliterne - oca splitskog športa, ing. Lavoslava Horvata i ing. Harolda Bilinića. Vila na Mejama bila je omiljeno boravište Ivana Meštrovića i njegove obitelji no usprkos umjetnikovoj želji nije postala i njegovim prebivalištem.
 


 

Godine 1923. imenovan je prvim rektorom Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu. Svoju rektorsku plaću dao je na raspolaganje siromašnim studentima kakav je i sam jednom bio.

Meštrović 1924. godine prvi put odlazi u Sjedinjene Američke Države gdje je upoznao Nikolu Teslu. U Brooklyn Museum-u u New Yorku priređena mu je samostalna izložba gdje izlaže 132 djela, jedna od njegovih najpoznatijih izložbi.

Dana 26. srpnja 1925. godine otkriven spomenik Marku Maruliću - ocu hrvatske književnosti, na Trgu braće Radića u Splitu. Na postamentu je s prednje strane uklesao: Marko Marulić 1450. - 1524., a sa stražnje: Ivan Meštrović svoje djelo poklonio. Ploču su 1942. godine čekićima razmrskali talijanski fašisti.

Godine 1926. otkriven spomenik Josipu Jurju Strossmayeru u Zagrebu. Godine 1927. dovršen spomenik Grguru Ninskom, a dana 29. rujna 1929. godine spomenik je postavljen na Peristilu u Splitu.

Godine 1927. posjetio je Egipat i Izrael kojem je poklonio djelo "Mojsije".
 

Spomenik "Indijanac na konju" u Central Grant Parku, Chicago.

Godine 1928. otkriveni spomenici Indijancima na ulazu u Grand Park u Chicagu, dvije konjaničke skulpture Strijelca i Kopljanika koje je Meštrović poklonio Američkom narodu. Povratkom u Zagreb, projektira Dom likovnih umjetnika, 1934. - 1938., te organizira izložbu "Pola stoljeća hrvatske umjetnosti".

Godine 1931. završeni građevinski radovi na crkvi Presvetog Otkupitelja kod Otavica - Drniš. Obiteljska grobnica koju je Meštrović podigao svojoj obitelji, seljačkoj, hrvatskoj obitelji, iz koje je ponikao taj naš veliki autohtoni genij.

Godine 1933. samostalno izlaže u Parizu, Jeu de Paume des Tuileries, i Pragu. Otvara Galeriju Meštrović u Ilici br. 12 u Zagrebu. Do Drugog svjetskog rata izlaže diljem svijeta uključujući i Sjedinjene Američke države. Sredinom tridesetih godina Hitler ga je pozvao da održi izložbu u Berlinu, ali je Meštrović odbio.
 

Bogorodica s djecom

Tijekom 1941. godine, nakon talijanske okupacije, prinuđen je napustiti Split zbog opasnosti od talijanskih fašista te se sklanja u Zagreb. Ali ne zadugo jer ga vlasti Nezavisne Države Hrvatske na zahtjev poglavnika Ante Pavelića zatvaraju zbog njegovih bivših projugoslavenskih ideja i povezanosti sa srpskim kraljevskim dvorom i Karađorđevićima.

Šestu je noć trebao biti pogubljen, međutim kardinal Alojzije Stepinac uz pomoć Vatikana uspijeva ishoditi njegovu slobodu, te ga prebacuje u Veneciju gdje Meštrović izlaže na Venecijanskom Bienalu 1942. godine, a potom odlazi u Švicarsku gdje dočekuje kraj rata.

Četnici su u Otavicama, 1942. godine Iliju Meštrovića, strica Ivana Meštrovića, bacili živog u njegovu zapaljenu kuću i tako usmrtili.

Srušili su školu, kuće i razne objekte koje je Meštrović - veliki Meštrović - poklonio svome narodu. Uništili su Otavice, koje leže u srcu hrvatske države i naše slavne hrvatske povjesnice.

Krajem Drugog svjetskog rata, Biskupija na Kninskom polju je razrušena. Gradili je hrvatski vladari, obnovili je Ivan Meštrović i slikar Jozo Kljaković, a četnici došli, popalili i porušili, te pobili hrvatski narod koji se našao na tom području naše domovine.

Nakon završetka rata nakratko se vraća u Rim, gdje je izradio skulpture za Hrvatski zavod Svetog Jeronima.

Predsjednik Josip Broz Tito više ga puta poziva da se vrati u  Jugoslaviju, ali on odbija živjeti u komunističkoj diktaturi te se 1946. godine seli u Sjedinjene Američke Države.

Veliki umjetnikov prijatelj dr. Ivo Tartaglia, gradonačelnik Splita od 1918. do 1928. godine, nastradao je od komunističkih vlastodržaca jer je kategorički odbio poslužiti komunistima, te dovesti Ivana Meštrovića iz Amerike.

Završivši u logoru u Lepoglavi doživljava uništenje ljudskog dostojanstva gdje je izložen smrtonosnoj upali pluća, te nakon petnaestodnevnog boravka u logoru, Tartaglia je preminuo. To je bio njegov tužan, ali dostojanstven kraj.

Ivan Meštrović će duboko žaliti gubitak velikog prijatelja i često će ga spominjati svojoj obitelji. 

Godine 1947. na poziv Američke akademije znanosti i umjetnosti izlaže u Metropolitan Museum-u u New Yorku kao prvi živući umjetnik kojemu je taj muzej organizirao izložbu. Nastanjuje se u Syracusi gdje je imenovan profesorom na Umjetničkoj školi pri Syracuse University u državi New York. 

Dana 14. prosinca 1951. godine imenovan je počasnim članom Umjetničke akademije u Beču.
 

Žena kraj mora

Godine 1952. Meštrović svoju snažnu namjeru iskazaje u velikodušnoj Darovnici hrvatskome narodu kojem poklanja brojne umjetnine, Atelijer u Zagrebu, Galeriju u Splitu, crkvu Presvetog Otkupitelja kod Otavica, Dalmatinska zagora, i kompleks Crikvina - Kaštilac sa svim umjetninama, sve svoje blago, arhive te veliki broj skica i crteža. U svojoj oporuci izričito zahtijeva da je to Darovnica hrvatskom narodu, uzvrativši svom podneblju i narodu.

Na svečanosti u Bijeloj kući 1954. godine predsjednik Dwight David Eisenhower osobno mu uručuje dekret kojim je i službeno postao američki državljanin. Godine 1955. god. postaje profesor na sveučilištu Notre Dame, Shout Bend, Indiana.

Godine 1959. nakratko dolazi u posjetu Hrvatskoj zbog dogovora sa komunističkim vlastima u vezi tretmana njegove umjetničke ostavštine, te posjećuje kardinala Alojzija Stepinca u zatvoru. Te iste godine, nakon povratka u Ameriku, poslao je 59 kipova namjenjene raznim gradovima, samostanima i galerijama.

Dio je poklonio također i u znak zahvalnosti Nikoli Adžiji, odnosno gradu Drnišu. Godine 1960. izabran je za člana Američke akademije za umjetnost i književnost.
 

Povijest Hrvata

Prvi put 1961. godine u knjižnici "Hrvatske revije" u Buenos Airesu pred kraj umjetnikovog života izlazi knjiga "Uspomene na političke ljude i događaje" gdje nam veliki Meštrović kao promatrač i bilježitelj pruža dragocjena svjedočanstva o Hrvatskoj politici prve polovine 20. stoljeća. 

Ono što je jugoboljševike ponajviše smetalo, s političkog je stanovišta ono što je najvrjednije u ovoj knjizi: nesmiljeno raskrinkavanje srpskog imperijalizma i fašizma, pokazujući svoje neljudsko, sotonsko lice.

Boljševizam je jasan, on hoće sve uništiti, sve nivelirati, što je čovjek kroz povijest sagradio. On je bez osjećaja i bez milosrđa. On ne zna za Boga, ni za dušu. On odgaja novog čovjeka, što mati, kako kaže, nebi znala. Znamo svi, da ono, što su vjekovi saziđali, u minutu se dade razvaliti. Kolektivnu odgovornost vraćaju boljševici, da mogu kolektivno posmicati svoje ideološke protivnike. To je nekršćanski i neljudski.

Ivan Meštrović preminuo je u noći sa 16. na 17. siječnja u South Bendu, Indiana. Prema njegovoj posljednjoj želji tijelo mu je prebačeno u rodnu zemlju, gdje je trebao biti izložen dva dana u crkvi Svetog Marka u Zagrebu te potom dva dana u crkvi Svetog Križa u Splitu no komunističke vlasti tijelo su poslale u Drniš, a potom u Otavice gdje je dana 24. siječnja 1962. godine sahranjen u obiteljskoj grobnici, crkvi Presvetog Otkupitelja.

Navečer, istoga dana održana je sveta misa zadušnica u Splitu u crkvi Gospe od Zdravlja kojoj je prisustovalo više od 4000 Splićana.

Crkvica Presvetog Otkupitelja je spoj sakralnog, memorijalnog i umjetničkog, te je zakonom Republike Hrvatske zaštićeni spomenik kulture od 1967. godine.

Obiteljska grobnica je nažalost u Domovinsko - osloboditeljskom ratu 1991. godine devastirana od strane srpskih fašista te su s nje otuđene velike mjedene vratnice koje do danas nisu pronađene, kao i sve umjetnine koje su se nalazile u crkvici, te su odnesene u Srbiju.

Tijekom srpske okupacije ulazi u kriptu i grobnice u kripti su razbijeni, a nekrofili su oskvrnuli lijesove pokojnika u potrazi za zlatom. To je tek dio hrvatske baštine nad kojom je proveden kulturocid.

Brojna djela u bronci, kamenu i drvu nalaze se u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama diljem svijeta: Italiji, Engleskoj, SAD-u, Francuskoj, Izraelu, Irskoj, Mađarskoj, Rusiji, Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Belgiji, Čileu...

Sve reljefe i kipove u crkvi Svetog Marka u Zagrebu napravio je Ivan Meštrović.

Ivan Meštrović nije napravio skulpturu ni poglavniku Anti Paveliću, ni predsjedniku Josipu Brozu Titu, ne želeći pristati na to da bude režimski umjetnik.

Meštrović se kao kipar stilski mijenjao, a kao ličnost je bio svestran: kipar, arhitekt, književnik te direktni sudionik mnogih važnih političkih događaja svog turbulentnog doba.

 

Zahvaljujemo gospodinu Andri Krstuloviću Opari, ravnatelju muzeja Ivana Meštrovića što nam je omogućio video materijal o našem velikanu.